Molitva

nedjelja , 24.04.2016.

Ugnijezdila sam se

u zlobnoj navici mjesečarenja

mareći za svjetlost jednako kao i ona za mene

vratila dugove prošlih jutara

vjerujući u nepovratnost rezignacije

poštara koji zvoni samo jedanput

Kako da ne udomim običnu domaću mačku

Kad toliko je uporna pred vratima

i kome više vjerovati

oblim plimama ili razlivenim osekama

ionako ih neću dosegnuti umornim odljevima stopala

brojim brojanice unedogled

jedna te ista rečenica i umor ili je to spokoj

Zdravo Marijo

i smiluj se nama

Kormilarima neba

Zar nisam podla u navici da sve banaliziram

i oslobodi nas nas samih

netko zna kome vjerovati

Ima li taj ime

ili mu nije potrebno

smiluj se nama

Marijo

Jer žena si i imaš srce milosrdno

a već sutra ću ga zaboraviti

praćena plimama i osekama

uskraćena za jedno neprisvojeno jutro

Zdravo Marijo i smiluj se

Kormilarima neba



Autor: Jadranka Birkić "Ispod praga čujnosti"

Oznake: Molitva, kormilari neba

Tebi koja si se preselila u Nebo svetih žena

četvrtak , 14.04.2016.

29. 11. 1964. - 14.04.2014.


NE BUDI ME ANĐELE

ostarila je moja tuga dok me budiš mali
prozirni anđeo plače mi kraj obraza
ne plači anđele blatna ti korita suze broje
i ne budi me u svitanja jer sam umorna
kao i ti nekad čemu se navraćati
u ovaj stub od krvi ne plači anđele
jedino tugu mi prosvijetli da me nešto obasja
kada ti se suze u blatnom koritu otope

Helena Roguljić Visković (1964 - 2014)

http://www.zadarskilist.hr/clanci/17042014/helena-roguljic-viskovic-preselila-u-nebo-svetih-zena


Nedostaješ...jednako jako kao i prvih dana, broj tvog mobitela nisam izbrisala.. pokušala sam jednom nazvati te, misleći, možda ipak.. no javio se glas koji je ponavljao: "Birali ste broj koji se ne koristi."

Igračka

subota , 09.04.2016.

Oznake: igračka, plave oči

Rujanska večer s dva leptira

subota , 02.04.2016.

puštam iz sebe misli ko ptice iz krletke i kad god sam najmoćnija slijepac prelazi cestu a desna mi noga zakoračila u crveno pošteđena suvišnih pitanja slomila sam rukovet maštarija i ogoljela se podala suncu mjesecu lončanici zemlje topla kiša babljeg ljeta uvlači miris u veliki krevet i da sam s tobom bila bih za sebe sama noćas a nekmoli sama sa sobom ovih noćnih sati kada jedino ćuk svjetuje nesvjetovno putovanje i mire se krila mojih anđela lepršaš kružno svinuto elektricitetski nabijeno spomenik muškosti neko drugo vrijeme kad bila sam prazna malodušna vila pored svibanjskih vatri i kad svaka noć bi bila jednako bitno razgolićena i svijena u ovaj pamuk bjelokosni koji me svilenu nudi na vez u sitno kako s riječima tako i sa svakim dodirom kojeg proizvodi zrak kojeg udišem razlomljena na dvije polovice mekog kruha u dane ponosa i slave vratila sam dugove za nekad prije za prokletstvo četvrtog koljena zaboravljam magičnu tajnu tvoje privlačnosti sugestibilnost boje tvog glasa može natjerati mirisnu podlogu da te poželi odjenuti u stid pred odjećom koju smo sami sebi nametnuli bez razmišljanja

tvoj krivi korak i jedna će žena prostrti bijele plahte ko nekad zamišljeno na tuđem balkonu snova još jedan golub pismonoša i strpljivost za koju se ne zna odakle kad boli a boli neka boli do kraja pa što bude

a sve iz tvojih ruku blagoslovljeno je anđeli čuju moju priču i čekam ih vjerujem im ljubav je priča o dvije zalutale sjene u obliku paralelnih vulkana i nadam se da nije prekasno viknuti stani još malo ne odlazi vidjet ćeš neće ti biti žao tvoja je košulja modra zelena i bijela svila vezem je na vratu jednog muškarca ne ljubiš kad ne ljubiš i pravo je i neka je teško je čizmom proći preko livade a ništa ne zgaziti vidim crvendaća kako se naginje mom prozoru to sni suludo vitlaju mirisne vjetrenjače i okreću ih na istok jer na istoku je sunce a sve što boljelo je rodilo se na zapadu vremena prostora ljudi
tvoje oči pamtim u njima čitava sam stala i ne znam kako ti sakriti slabosti jednog ženskog srca sentimentalno poniženog pred nadahnućem feminističkog manifesta

sreli smo se prije trinaest godina ti si prvi rekao i povjerovao vjeruješ li još uvijek vjeruješ li u mene lađa se pojavila bez kormilara moja bijela jedra suncokreti i strepnja vidljiva još iz daleka gledam vješala se spremaju to ljubav stoji na jednoj knjizi u naslovu netko se ispovjedio javno a sada proroci vijećaju svemirska svekolikost zbunjuje one koji se sporo snalaze u vječitoj mijeni toplog i hladnog u vječitoj projekciji onog prvotnog osjećaja ljubavi usađenog nam u dušu s Velikim praskom
tvoje oči pamtim u njima sam čitava stala svaki krik neizbrisan svaka pljuska jednog od olujnih vjetrova majke hrabrosti i oca zemaljskog zaleđenog svaka neizorana zemlja razbacanih riječi bogohulno nabijenih mržnjom

onaj koji me poznaje može li me voljeti

moja tišina tiho šapće u vjetra da li još uvijek i opet u vjetar dođi pogledaj reci neću ti razbiti spektar svjetla što si ga od mene ponio u sebi tvoje prisjećanje će ostati mekano ovijeno svjetlom jednog prešanog leptira
obećanje koje se navijestilo obećanje ljudske ljubavi kao puta do Tebe Svemirske sveukupnosti puta do tvog bijelog svijetlog sjajnog daha od kojeg si nam sačinio stazu onog dana kad klaustrofobičnost kamenja prestane imati svoju važnost kraseći jedan od mnogih grobova malog zelenog seoskog groblja posljednje počivalište za ljudske kosti početak avanture nevidljivih spoznaja
zazvoni doći će ti čitava četa svetaca sjajnokrilnih svjedoka topla krv i mekana duša vrabaca lastavica je isplela gnijezdo pod tuđom strehom pod tvojim prozorom hoćeš li je razumjeti plavi smijeh plave oči plavi kamen bijela marama crvena potkošulja zagrli me imenom

šal ostavimo za zimu kad padat će i bit će mračno tamo prema Dunavu a u Dunav će se uliti Sava pola Crnog mora ove zime plakat će za procvjetalim marelicama i šal će biti mala utjeha ali bit će toplije tada kad ne bude te samo se ovaj put ne ruše svjetovi niti nestaju civilizacije tek jedno okrunjeno ime silazi niz padinu vlak u snijegu događa se "kad očajanje zahvati ljude i kad očajanje neumitno prelazi u kajanje"
zaboravi studentski maskenbal eksperimenta bit će ti lakše izbrisati glavni naslov fajla :
„u svim mojim prstima od početka do kraja titra tvoje ime i ti to znaš "


Autor:Jadranka Birkić

Oznake: dva leptria

To zarobljeni pingvini sviraju kantate

nedjelja , 20.03.2016.

Kad te dvostruko mislim


volim hodati pognute glave tad
mislim nitko me ne vidi
biti neprimjetna dok prelazim pješački prijelaz jer
ako me ne vidi ako me ne čuje ni vjetar se više neće zahuktati na ovo paperjasto izgnanstvo
u svemiru gdje pršte valovi svjetla u svemiru gdje ti i ja prestajemo biti razgraničeno samovanje u svemiru gdje susreću nam se misli
ozonska tijela uz uzglavlje jednog maštanja postoji svilena marama snova hladna i
topla vlažna miomirisna tkanina prepoznavanja u svemiru gdje nitko ne postoji dok sve prethodi postojanju ja pognute glave hodam maštajući tišinu i vrijeme gdje pingvini sviraju najdražu mi kantatu u isto vrijeme zove me zvuk vode koja prolazi ne smijem ni jedno polje zaobići polje opomene po kojem razastrto u pahuljama leži
jezgra razgolićenog srca

kada to započinje kraj u kojem se već odavno nazire novi početak kada to započinje rastajanje u tišini jednog samovanja u prkosu jednog zarobljenog kanarinca čija perjanica maše zastavom pobjede
kada je to započeo naš rastanakkad još ni susreli se nismo u potkrovlju punom prigušenih koraka i
kad još ni maslačak nisam otpuhnula u pravcu njegovanih ti dlanova
kockice nepostojanja
zarobi sjećanje moje u ovom trenutku
i nikad me više na sebe ne podsjeti
jer
kad sam umrla ti si nosio kišnu kabanicu i nije ti prijalo hodanje po prečacima tuđeg maštanja
kad sam rekla da padat će jednako snažno kao i uvijek
sagradio si staklenu bijelu piramidu mog sna
sagradio si staklenku cvjetnog oblika
kad sam umrla
ti si položio krizantemu u ruku jedne žene
i nisi je pitao ništa

o mašto mog nepostojanja
bedrena svilena likvo života gdje ti je uvir kad sve je postalo ravnicom onog dana kad razotkrila sam lice


Tebi za inat imala sam

Tebi za inat imala sam svjetlost

svjetlost se stvara jutrom kad razdijelimo onaj najtajniji dio obećanja koje dali smo skriveni u mraku djetinjstva ispod plahte vireći u mrak pa
ipak

ostavit ću ti svilu
svilu
razvezenu na niti riječi
mea culpa
maxima

i neću se uznemiriti

postoji jedan ritual jednog nepoznatog stana ritual pijenja kave
umjesto riječi na stolu se dodiruju šalice

bez ostataka
tako bezrazložno sklona otvorena
za sve mogućnosti
baš onako kako si me ti učio
o beznađu tog vremena nema se više vremena govoriti
pa i za onu posljednju koju sam sebi ostavila
prestati biti luda
na to sam se odlučila



Plavi pingvini sviraju kantatu

grad što je podvodna ribarica
jezuitska građevina mirisa jesenjih bespuća
morska sol tamjan tvog remena na mojim rukama
zar nije dovoljno postati mekan mekaniji od bjelokosti
jednog jutra zateći ćeš se pored mene optužujućeg pogleda
već znam
ljubičicama je vrijeme u proljeće zimzelenog li oproštaja
okrutnog li kraja
Jeruzaleme da li imaš još samo ime
hvala ti

kako si me ti učio otvorena za sve mogućnosti
pa i za onu posljednju koju sam sebi ostavila
prestati biti luda
na to sam se odlučila

pingvin šeta po rubu pločnika
sanjaš li još uvijek plavu ogrlicu klauna
ili ti smeta sivilo ovog neba
asketska tvrdokornost ovog košmarnog grada

svileno vezem sitni vez na svili
tisućljeće i prije toga bila sam mala tek toliko da narastem
tebi niti do koljena
biti otvorena za sve mogućnosti bubamara šeta mojim zastorima

i ne biti sama

sve češće hodam pognute glave ljubičica miris netaknutog tkanja
samo je malo prilika tolike su mogućnosti
tisuću i jedna svijeća za ugasiti
zlatokosa veze svilu nježno sitnim zlatnim vezom klaustra

i ne biti sam
karlo se svileno smije ovom bespuću i ima vrijeme kao sat
koji se nikad neće zaustaviti
svaki sljedeći put pronaći ću jednu ogrlicu smijeha manje
na nečijem vratu
začeta muževnosti bezazleno privlači

sve češće hodam sama bez ljuštura
a pingvin postade anđeo – čuvar pred njim neodoljivo oceansko ludilo
pustog polja
i jedan cvijet umjesto čaja i noćnih potpetica
zveckali su ključevi a noge su bile bolno hladne tog jutra
svatko je imao jednako pravo donijeti odluku o ispijanju čaja
zelenog crnog i
opijumskog
plavi pingvin na usluzi svima beskrilnima
ukloni već jednom tu mogućnost da te pretečem plivanjem u riječima i slikama

igra je samo jedna kocka manje u ruci
ti znaš sve o nastanku papira
ja znam sve trikove dok se bacaju kocke
i jedan cvijet manje uz šalicu čaja sladunjave primisli
odreži jaglac
mačem ne rukom sionski bezbožno lako kako se množe ribe
na pijesku
slika je tvoja ocean pogled u nebo i mislim
pronaći ću te u ruci davno napisanog labuda imam
svijeću svijeću uljanicu misao za tebe
ne poput psalma
drugačije
svetkovine ludosti marširaju kolnicima New Yorka
stranac kabanica gogoljevski crna
i možeš li
ostati još neko vrijeme neoporečen

imaš punu kosu ljiljana ljubavi moja
ženo tvoje su potpetice otkucaj srca pod tankom niti
osunčane bradavice

i ne biti sama
sjeverno od Manchestera čeka me topla juha od rajčica
ostavit ću ti svilu razvezenih riječi tek tako da me ne zaboraviš u toj toploj fotelji ispovijedi me još jednom i odriješi od grijeha
da bih mogla zaspati topla i umivena vodom u čistim plahtama san o propetom pastuhu
kopita mu udaraju ravno u oči nebeske
oblaci slušaju uvertiru u oratorij
padat će opet samo za mene
kiša i «to su samo živci»

svemir se podijelio
prije nego li je itko upitao plavog pingvina s ružom u kljunu
može li se ocean razdijeliti na dvoje
obalno nebo moje
ne idem na onu stranu mosta tamo su prodavačice ljubičica zauzele svoje stepenice do hrama mudrosti
ne sjećaš li se više kako ljubav može postati borderline Zlatoustog
jer mačke imaju i krila makar ti ne znaš
iiiii….
i ne biti sama

sutra
će
doći
sutra
je
došlo
na pastuhu neposlušnosti
na kantati sjećanja
sasvim slučajno
tebi se otvorila bijela i topla
ja sam vas čekala u Manchesteru maglenom kišnom
pijući čaj crni zeleni
ili kakav god
pognute glave prebirem po stolnjaku krugove orijenta svilenog
kao vez
onaj konačni
biti otvorena za sve mogućnosti
i ne biti ljuljačka realizma

I have a dream one day I have a dream
ne biti prazna ljuljačka
o bolno tijelo zašto me izdaješ
I have a dream
pokloni mi ga
tog okrutnog pastuha nježnosti
ucrtaj u zidove mojih rebara
ugljenom ili čime već
ostavljaš tragove ostavljaš jei rnebo je
i polje je i jablanovi su
i kočija leti nebom i
anđeo sanjao je
prije nego li je pao
jedno izgnanstvo se moralo dogoditi
netko je morao početi pisati kantate sjećanja
ne zbog lijepog govora već zbog zanijemilog sjećanja



Plavi pingvin muškarac žena frak
postala sam
u snu vidovitih vidi se kako se mora razlijevaju ali bol nisu mora
razlijevanje o ta sol što za njim ostaje
Zašto se ne operemo!
Od boli, skladaj mi kantate, od plača istkaj mi smijeh svileni je rez ostao na zapešću
smrt je plesala oko djevojčice položene u hodniku
i nitko se nije smilovao
a sutra će doći
na kraju poločnika
bit ću sama i pitat ću te Was She ever here or she yust breath wrong air on the wrong time

načini mi od svjetla plavog pingvina pripovjedača
zaobiđi me nemuštom riječju protivnika
smjestila sam stijeg na vrh brijega čekaju konjanici
već je
san djevica ludih
mudriji od budnosti djevica mudrih
Oslobodi me na kraju pločnika straha od kraja druge strane Trafalgar Squera gdje kantata bolnije biva bitak biće moć nemoć san puste sanje tlapnje nedovršene igre svlačionice
ili je to samo čekanje zelenog svjetla da li si mi o tome htio pripovijedati onih jeseni
plaćenih sati jednog likovnog oblikovanja esencije

Jadranka Birkić

Oznake: plavi pingvini